Kako je Christian Bale spasio Židove i uspavao gledatelje

„Situacija je složena“, promrmljao je za sebe izvjesni holivudski producent kojeg za ovu priliku možemo zvati Peter Chernin, gledajući u nevjerici u prazne čelije svoje excell tablice u rubrici fantasy. Naime što, u Hollywoodu već neko vrijeme vlada gadna nestašica originalnih priča i scenarija, evo sad im je iscurio i posljednji „Hobbit“, s Harrjem Potterom već su se ranije pozdravili, neće još dugo niti „Igre gladi“ pa našem junaku Cherninu, baš kao niti njegovom nešto starijem kolegi Arnonu Milchanu koji je u prvoj polovici godine u kina pustio novu verziju „Noe“, nije preostalo ništa drugo nego posegnuti za dobrom starom Biblijom, uostalom u ludosti i okrutnosti sa Starim se zavjetom ionako malo koje suvremeno štivo može mjeriti, a autorska su prava k tome čisti božji dar.

Ipak, nije s novom verzijom priče o Mojsiju išlo sve tako jednostavno kako bi se moglo pomisliti s obzirom na reputaciju autora originalne priče, stoga su se na finalnoj verziji scenarija morala angažirati čak četvorica scenarista, među kojima je pak najzvučnije ime Steven Zaillian, dok politički korektni mediji nisu prestajali zanovijetati zbog castinga u kojemu su gotovo sve role dobili bijelci pa tako egipatske faraone tumače John Turturro (Seti) i Joel Edgerton (Ramzes), a uz njih su još i dobro nakvarcani Ben Kingsley, Aaron Paul i Sigourney Weaver. Ispred svih njih je, dakako, umirovljeni Batman, Christian Bale koji se na papiru činio dostojnim nasljednikom najpoznatijeg filmskog Mojsija, Charltona Hestona („Deset zapovjedi“, Cecil B. DeMille, 1956.), no ne njegovom krivnjom ipak nije tako ispalo.

Možda ste već čuli, nešto je s filmom „Egzodus: Bogovi i kraljevi“ gadno pošlo krivo, i pri tome najmanje mislim na loše financijske rezultate zbog kojih će završiti u jednoj drugoj Cherninovoj excell tablici, u rubrici Flopovi 2014. Dežurni krivci za to mogu se svesti na već spomenuti bataljun scenarista i jednog i neponovljivog ali u posljednje vrijeme totalno indolentnog Ridleyja Scotta. Naime, iako već puno desetljeće nije snimio film dostojan vlastite reputacije („Body of Lies“ i „American Gangster“ tek na nju podsjećaju, dok joj „Prometheus“ i „The Counselor“ čine više štete nego koristi), Ridley presjeda iz filma u film kao da je riječ o tramvajima, a sve u nadi da će baš sljedećim naslovom povratiti dio stare slave, no u seriji razočaravajućih ostvarenja, „Egzodus“ je otišao još jedan korak dalje, odnosno dolje.

Već od prve scene sve se u „Egzodusu“ čini pogrešnim i neuvjerljviim, možda je riječ o bizarnom castu Johna Turturra ili ležernom engleskom kojim govori egipatska faraonska kamarila ili pak o nečem trećem, spoznajno neuhvatljivom, ali osobno mi je trebalo nešto duže vremena da se uživim u priču koja započinje početkom kraja prijateljstva između faraonovog nasljednika Ramzesa i Mojsija, Židova kojeg je u košari na obali Nila pronašla i usvojila faraonova kći. Kad glasine o Mojsijevu židovskom podrijetlu dođu do novoustoličenog faraona Ramzesa, ovaj ga protjera u pustinju, međutim Mojsije preživi i skrasi se u pastirskoj kući u kojoj se zaljubi i oženi te nastavi živjeti pastirskim životom koji ga, međutim, dovede na planinu na kojoj će ugledati gorući grm i čuti onu glasovitu Jahvinu tautologiju „Ja jesam“, što će ga navesti da se vrati u Egipat i pokuša izvesti svoj narod iz ropstva. Nije bez razloga „Biblija“ najveći bestseller svih vremena jer ono što slijedi nadilazi maštu i najperverznijih holivudskih majstora horora – fascinantno natjecanje u okrutnosti između egipatskog faraona koji ima božanske ovlasti i židovskog Boga koji Egipćane časti s čak deset zala (pretvaranjem pitke vode u krv, najezdama žaba, insekata i skakavaca, pomorom stoke i kožnim bolestima…), a pobjednika dobivamo tek u play-offu, nakon nemilosrdnog pomora egipatskih prvorođenih sinova.

„Je li vaš Bog ubojica djece“, pita Ramzes Mojsija nakon što od Jahvine ruke strada i njegov prvorođeni i to je trenutak u kojem prepoznajemo onaj isti autorski nerv koji je stajao i iza „Kraljevstva nebeskog“, no na toj sceni počinje i završava Scottova subverzivnost, osim ako se tako ne može tumačiti bizarno obličje kojim je u „Egzodusu“ prikazan sam Bog. On se, naime, Mojsiju ukazuje kao dječak koji kao da je krenuo na audiciju za novog Damiana pa promašio vrata, a odnos između njega i Mojsija, uključujući i razgovor vezan uz klesanje deset zapovjedi bolje bi pristajao „Smiješnoj strani povijesti“ Mela Brooksa nego biblijskom spektaklu koji ima pretenzije biti…. Hm da, što zapravo ima pretenzije biti „Egzodus“ nije nimalo jasno, baš kao ni koja je bila Scottova motivacija za njega. Za razliku od već spomenutog „Kraljevstva nebeskog“ u kojemu je povijesne motive vješto i snažno iskoristio za komentiranje recentnih vjerskih sukoba, ovdje uz iznimku gore prepričane scene o Bogu djecoubojici nikako ne pronalazi ključ kojim bi autorski posvojio film. Umjesto toga, većim se dijelom filma zadovoljava snimajući slikovnicu koja jest šarena i povremeno vizualno atraktivna, osobito u sekvencama kao što su invazije skakavaca, žaba i drugih božjih zala, no scenariju dramatično nedostaje dramatičnosti, a umjesto nje nižu se scene po principu „što je bilo poslije“ sve do one posljednje, na papiru najspektakularnije, ali u filmu iznenađujuđe antiklimaktične scene prolaska Židova kroz Crveno more.

A ako je razdvajanje mora antiklimaktično, možete misliti kakav je preostali dio filma – beskrvan i dosadan na što od Scotta doista nismo navikli. Redateljska indolencija morala je ostaviti posljedice i na glumačku ekipu, u prvom redu Christiana Balea čiji Mojsije nema u sebi mnogo herojskoga, oblikovanje njegova lika kao prilično običnog i pristojnog tipa mogli su biti zanimljiv twist, no rezultat je tek bezličan božji pisar kakvog Charlton Heston nikad ne bi pristao glumiti. Scenarij zaista nije pružio Baleu mnogo užitka, no još su gore prošli oni iz donjih glumačkih redova, poput  Bena Kingsleyja, Aarona Paula ili Sigourney Weaver čije uloge jedva da nadilaze status epizodista sa zadatkom, a tek je Joel Edgerton bio na dobrom tragu da Ramzesa učiniti zanimljivim višeslojnim likom, ali do kraja filma taj trag izgubio. Za razliku od Ridleyja Scotta koji niti u jednom trenutku nije imao baš nikakav hint što s „Egzodusom“ zapravo želi. Možda je ipak vrijeme da razmisli o mirovini i pod hitno rezervira svoj ligeštul na Floridi prije nego što posve upropasti već ionako ozbiljno načet status jednog od najvećih suvremenih holivudskih redatelja. I svakako prije nego što se prihvati nastavka „Blade Runnera“. (DOSADNIJA STRANA POVIJESTI 4/10)

Foto/video: 20th Century Fox